PRIRODNA OBILJEŽJA
Pojam i geografski položaj:
Oko 2000 km jugoistočno od Australije nalazi se otočna država Novi Zeland. Na maorskom jeziku ime Novog Zelanda je Aotearoa što bi u slobodnom prijevodu značilo: „Zemlja dugog bijelog oblaka“. Smatra se da je Novi Zeland jedno od posljednjih područja na koje je stupila ljudska noga prije dolaska moderne civilizacije. Često ga nazivaju i posljednjim naseljenim kopnom na zemlji.
Smještaj Novog Zelanda na karti svijeta:
Sa zapada je okružena Tasmanovim morem, a na istoku sa južnim djelom Tihog oceana. Sastoji se od Sjevernog i Južnog otoka te manjih otoka: Stewart, Antipodi, otočje Auckland, otočje Bounty, Snares, Cambell, Three Kings, otočje Chatham te Solander. Novom Zelandu administrativno pripadaju teritoriji: Oi Cook, otok Niue i Oi Tokelau. Novi Zeland polaže pravo na Ross Dependancy, sektor na Antarktiku. Novi Zeland je zemlja u umjerenim geografskim širinama – od 34 do 47 južne geografske širine što odgovara otprilike Italiji u Europi. Oko 1600 km dugačka i 200 km široka ova zemlja je smještena na dodiru pacifičke i indoaustralske litosferne ploče. Zemlja se u cijelosti nalazi u južnom umjerenom pojasu.
Reljef:
Značajni su mladi tektonski pokreti pa na Novom Zelandu ima vulkana, gejzira, postvulkanske aktivnosti, potresa, a holocenska oledba je silno povećala reljefne kontraste; ima i fjordova te 12 ledenjaka na Južnom otoku. Bitno obilježje Novog Zelanda je živi reljef, a u krajoliku prevladava zelena boja pašnjaka, šuma i livada. Sjeverni i Južni otok dijeli 23 km širok Cookov prolaz. Sjeverni je otok dio pacifičkog vatrenog prstena i tektonski je nestabilno područje s čestim potresima i erupcijama vulkana.
Mt Cook - Nacionalni park
Najveće novozelandsko jezero Taupo ispunjava krater stvoren prije 1800 godina najvećom poznatom erupcijom vulkana u povijest našega planeta. Južni je otok planinski sa brojnim planinskim vrhovima iznad 3000 metara. Iz Južnih Alpa teku brojne rijeke s mnogo vode koja se koristi za hidroelektrane. Planine dijele otok na dva dijela: zapadni prekriven gustim šumama, te istočni, s prostranim travnjacima kojima teče više širih riječnih dolina. Središnji dio zauzimaju Južne Alpe s najvišim vrhom Mt. Cookom (3684 m), koji je i ujedno najviši vrh cijelog Novog Zelanda, iako je 1991. godine izgubio na visini kada se veliki dio istočne strane odvoji i stvorio veliku lavinu. Na zapadnoj strani otoka nalazi se velika obalna nizina Westland, a na istočnoj obali 240 km duga i 70 km široka nizina Cantebury Plains.
Klima:
Klima je raznolika; od suptropske na krajnjem sjeveru s blagim zimama (srednjaci oko 10C) i toplim ljetima, te jednakomjernim padalinama tijekom cijele godine (oko 1200mm), do kontinentalne na jugu s karakterističnim hladnim zimama i umjereno toplim ljetom. Preostali dijelovi imaju umjereno toplu kišnu klimu koja na krajnjem jugoistoku prelazi u subantarktičku. To je posljedica okruženosti morem, a i podalje je od suptropskih nakupina visokog tlaka. Suša je rijedak gost, ali se ipak javlja, osobito na Sjevernom otoku. U cijeloj državi u prosjeku ima dovoljno kiše: u najnaseljenijem dijelu ima 750 – 1500 mm godišnje. To je djelomično posljedica orografskog efekta. U planinama Južnog otoka ima mnogo snijega, a padaline donose poremećaji sa zapada, pa se istočno od glavnog grebena osjeća fenski efekt, tj. manje padalina. Karakteristika klime Novog Zelanda je vjetrovitost, stoga plovidba nije uvijek ugodna, osobito pristajanje u lukama. Na klimu jako utječe i velika udaljenost od kopnene mase i maritimnost. Klima je nešto blaža nego u ostalom dijelu svijeta na sličnim širinama. Stoga su temperature rijetko niže od 0 C i više od 30 C. Iznimke ipak postoje, pa je tako izmjerena najniža temperatura od - 21,6 C u Ophir, Otago, a temperaturni je maksimum 42,4 C u Rangiora, Cantebury. Čak i vlažnost zraka varira u državi, tako je na zapadnoj obali Južnog otoka jako vlažno, a na istočnoj jako suho. Na krajnjem sjeveru je isto jako vlažno, ali to je zbog suptropske klime. Christchurch je najsuši, ali i najsunčaniji grad s insolacijom do 2500 sati godišnje. Najkišovitiji grad je Auckland sa 1400 mm kiše godišnje.
Vode:
Na zapadnoj strani Južnog otoka rijeke su kratke i strme. Neke formiraju slapove prema duboko uvučenim fjordovima poput 154 m visokih Bowenovih slapova u fjordu Milford Sound. Rijeke koje teku prema istočnoj obali izviru većinom u ledenjačkim jezerima. Na Sjevernom otoku rijeke otječu radijalno sa središnjeg visočja, gdje se nalazi slikovito jezero Taupo (606 km2). Iz njega istječe i najdulja novozelandska rijeka Waitako, (425 km), dok prema jugozapadu teče rijeka Wanganui (290 km).
Waitako - najdulja rijeka na Novom Zelandu
Obilje kiše i snijega, ujednačeni godišnji hod padalina zajedno sa povoljnim profilima riječnih dolina, omogućili su jeftinu eksploataciju hidroenergetskog potencijala. Izgrađene su brojne hidroelektrane i čak 75% energije Novog Zelanda proizvodi se u hidroelektranama. Međutim, zbog povremenih suša i velike ovisnosti samo o jednom energentu država je znala zapasti u energetske krize, dolazilo je do redukcija, a onda je najviše trpjela industrija. Zadnja velika kriza je bila 1992. i od tada se jednakomjerno razvijaju svi oblici dobivanja energije.
