HRVATSKO ISELJENIŠTVO
Hrvatsku emigraciju u Novi Zeland treba promatrati u svjetskim okvirima. Udaljenost je glavni razlog da se emigracija uzima kao stalna (konačna). Uzroci našeg iseljavanja bili su gospodarski, ali i prividno gospodarski jer su oni „maskirali“ namjernu politiku iseljavanja Hrvata iz zavičaja. Iseljavanje naših ljudi počelo je u drugoj polovini 19. stoljeća, ali je broj iseljenika bio malen. Uzrok je jednostavan: udaljenost je bila „neizmjerna“ i cijena prijevoza je za većinu bila jako visoka te si nisu mogli priuštiti kartu. Također, naši su iseljenici „po pričanju“ znali da je Novi Zeland kao i Australija „negostoljubiva zemlja puna divljaka“ pa su zato radije odlazili u Sjevernu Ameriku i ona im je bila zemlja snova.
Valovi iseljavanja su bili nejednoliki i teško ih je pratiti. Broj iseljenih Hrvata je teško odrediti jer se do podataka dolazilo na različite načine, putem brodarskih društava, službene statistike i slobodnih pro-cjena autora. Do 1918. iseljeni Hrvati smatrani su doseljenicima iz Austro – Ugarske, a poslije kao doseljenicima iz Jugoslavije. Danas se procjenjuje da je 30 000 Hrvata i njihovih potomaka na Novom Zelandu. Također se pretpostavlja da u „trećoj generaciji“ tek 15% potomaka doseljenih Hrvata govori hrvatski jezik.
To je posljedica nagle urbanizacije i brze asimilacije. Za razliku od početnih ekonomskih i političkih razloga, koji su nagnali građevinske radnike, ribare i nepodobne, danas odlazi visokoobrazovani stručnjaci i znanstvenici zbog boljih uvjeta rada nego u matičnoj zemlji. Hrvatima se često pripisuju neki izumi ili primjene u stranim zemljama pa su tako upravo Hrvati zasadili prvu vinovu lozu na Novom Zelandu. Sve do danas, dalmatinska prezimena kao sto su Nobilo, Babich, Fredatovich, Selak, Brajkovich i Delegat mogu se naći na etiketama vrhunskih novozelandskih vina.
